Ne volim bolnice..kao ni većina nas verovatno… Al kad se mora, mora se i to što se ne voli. Pre neki dan odem u jednu od naših beogradskih bolnica sa mamom. Preko „veze“ dakako, a i to mrzim. No, kao što rekoh, kad se mora, mora se…
Prolazim hodnikom, tik pored ulaznih vrata primetim starog, mršavog, bledog dekicu kako sedi u kolicima i drži plastičnu čašu sa kafom ( iz obližnjeg automata). Smestim mamu u čekaonici na stolicu i krenem da šetkam, jer me mesto ne drži. Gledam okolo, jer ne mgu zatvorenih očiju da hodam,a ne bi bilo loše ne videti toalet bez sapuna i papira u koji ti je gadno ući i kad baš moraš, oguljena vrata, štokove, memljive zidove. Ne znam zašto,ali ne mogu da se otrgnem utisku da je po zatvorima bolje. Iako nikad nisam imala priliku da vidim takvu jednu ustanovu iznutra, sve mi se čini da tamo mora biti bolje…
Prolazim opet pored dekice, koji me tužno pogleda i reče „sestro?“ Gledam oko sebe, ma nikog ni blizu ko bi imo nešto belo ili zeleno na sebi.. Pridjem mu, a on mi pruža onu plastičnu čašicu.
„Da Vam bacim čašu, popili ste kafu?“
„Može“ odgovori i nastavi,“ znate, ja moram da mokrim, a ne mogu sam do wc-a“.
Vidim ja, ne vredi da objašnjavam da nisam za to zadužena, čoveku je potrebna pomoć, pa ko te pita što si se tu našao i što on misli da si to što nisi. Nužda je nužda. A on je tako bespomoćan…
„Dobro“ velim, „vraćam se odmah…“
Odem u prvu ordinaciju-najbližu, udjem bez pardona i kažem lepo u čemu je stvar, zamolim da neko izadje i pomogne čoveku. Izadje jedna sestra, ruku na srce-odmah.Ali, pogleda natpis na kolicima i reče „Nije za nas, on je sa nefrologije“.
„Pa, nema veze, dajte nekog da mu pomogne do toaleta“ rekoh. Vrati se ona u ordinaciju, ja gvirkam za njom kad go se odškrinu vrata, vidim raspričala se sa koleginicama i jb joj se baŠ, s oproštenjem.
Dobro, zapucam ja na nefrologiju i sve žurim da se dekica ne upiški, naletim na neku oštrokondju u hodniku i kažem sve po redu,a ona meni da su za to zadužene čistačice,ali da u blizini ni jedne nema. Čistačice?
Okrete se i ode mrtva ladna. Ja ostadoh ko popiškana na sred i onog nikakvog hodnika. JoOoJ, e onda krene da mi radi stomačna mašina. Uradim nalevo krug i već smišljam šta ću i kako ću, ma sama ne mogu da ga nosim, e sad ću da odem kod direktora i da im svašta kažem, ako ništa drugo i u tom nailazi neki tehničar spolja, bio u prodavnici vidim nosi Grand kafu u ruci, kontam-čim je nije dobio od pacijenata ( zahvalnih) nego sam kupio, mora da je pošten čovek i isprepadam ja njega sa …osmehom, onako na brzinu navučenim..
„Izvinite, imam pacijenta, starog deku, ne mogu sama da ga odvedem do toaleta, da li biste mi pomogli?“
„Naravno“, reče on i uzvrati mi osmeh, ukačim ja odmah da je pomislio da je to neko „moj“ , ali nema veze, idemo…
Od sestre koja je dovezla deku na rengen i ostavila na promaji samog, ni traga ni glasa. Odguramo ga mi tako i pridignemo oboje na njegove nejake nogice, i kaže tehničar meni,“..hoćete Vi sada sa Vašim dekom unutra da mu pomognete, ja sam iz OP sale, ne radim to sa pacijentima“
“ To nije „moj“ deka“ rekoh, ali kad videh kako me čovek pogleda, nastavih“pa šta ima veze, nečiji jeste, a sad od njegovih baš niko nije tu“
Udje tehničar u prljavi i smrdljivi toalet sa dekom sam, ja ostadoh na vratima da pripomognem da ga vratimo u kolica, kad čuh da neko viče hodnikom „Gde je moj pacijent?“
„Jel na ovog mislite ?“ pokazah joj prstom na toalet.
„Da,da, pa šta ćete tu? Kolega, pa jooj, izvini molim te, morala sam da izadjem na čas, Pa jooj, šta radite tu?“
„Pa piškimo“ rekoh ja…
„Piškite? Dedaaaa, šta radiš to, što ne reče ljudima da imaš pelenuuu?“
……………………………………………………………………………………………………..
Slatko sam se nasmejala, iako u stvari situacija nije bila smešna iz mnogo drugih razloga. Deka je zaboravio da ima pelenu, jer je verovatno bio senilan,ali da je bilo drugačije, šta onda? Sam i bespomoćan medju toliko bolničkog personala i ljudi koji su tuda prolazili…
Našla sam jedan divan klip, o starim ljudima. Zove se “ Stari ljudi, eksperti za život“ . Na kraju klipa, ide rečenica: „Budite sa starima, onoliko koliko su oni još tu sa nama..“ Pogledajte…
baš si me slatko nasmejala ovom pričom, koliko god sam se jedila i grozila čitajući, na kraju je, ipak, osmeh prevagnuo…. 🙂
mnogo toga si dotakla od toga u kakvom su stanju zdravstveni objekti, usluge u njima, pa do odnosa prema starijima, činjenica je da bi sve moglo biti daleko, daleko bolje nego što jeste…
menjajmo, bar ono što je do nas…
Schunjo, istina je da nekad ne možemo mnogo, ali šteta bi bilo da ni to malo što možemo- ne uradimo… Navijam za osmeh 🙂
draga moja
citala sam i plakala i smejala se. ti znas gde smo radile iznas kakvu negu tamo imaju pacijenti… pa tuga jedna i zalost. Ali dok god bima takvih kao sto si Ti ima nade, ima… pa neka je i to samo jedan Deka i on je vredan , najvredniji – Zivota- zdostojanstven zivot. ( in Würde leben und in Würde sterben…)
Znam, to me i boli..volela bih da je ovde makar 10 % onoga tamo…Dostojanstveno živeti i umreti- kod nas manjka i jedno i drugo…
Na kraju ipak osmeh 🙂
Nekada mi je i žao medicinskog osoblja. Nažalost, činjenica je da se naviše isplati biti „agresivan pacijent“ ili pratilac pacijenta.
Pa hej, nekako je taj osmeh i „upalio“ čini mi se. Doduše, morao je da naidje „brat“ da bi imao efekta 😉 Nisam za agresivne ispade bilo koje vrste, ali prosto razumem ljude kada im pukne fim….
Ma…. Ono, nisam ni ja za agresivnost. Zapravo, mora se svuda (nažalost) imati „aktivan“ pristup, pa nekada je to šarm a nekada tzv. agresivnost. Ljudi jednostavno ne rade svoj posao kako valja. I kad počneš da im raviš probleme, tek onda obrate pažnju na tebe, da bi sakrili svoj drpavi odnos prema svom radu, pa čak i kada možda nisi u pravu.
Moj pokojni otac, je čekao bajpas na „Dedinju“. Pripremljen za operaciju, danima gladovao. Al’ prko reda stalno upadali neki Šćekići i slični. Dok nije izvadio iglu iz ruke i pobacao sve oko sebe nisu obraćali pažnju na njega. Odmah je dobio raspored za operaciju „za sutra“ kod najboljeg. To je bilo 1999.
Ma nisam ni mislila da jesi 🙂 To je naša tužna realnost i ne znam kako da je promenimo…
Ju, Plasis Me Perlice u svakom pogledu,skolujem Medicinsku sestru…
Nemoj da se plašiš…i ja sam iz medicinske struke..ali, ovo i slično nema toliko veze sa strukom, koliko ima veze sa osnovnim kućnim ( ljudskim) vaspitanjem. Ne sumnjam ja da će ona biti jedna od onih koje nije briga 🙂
Ali moram priznati da je dete vredno i posteno,dobro vaspitano i saosecajno nego me strah da bas takvo nenaj..e
Neće 🙂 mani se negativnih misli 🙂
koliko je zalosno nase zdravstvo svuda po srbiji.
ali problem ima resenje, samo je problem sto svi redom zmure pred tim problemom.
Ne govorim o strucnosti koja kod nekih lekara moze da se dovede u pitanje, ali govorim o etici koja je problem kod vecine lekara.
Dok si mlad nekako ti i priskacu u pomoc. Kad ostaris, samo sto ne kazu – crkni vec jednom.
Eeeej, dugo te nije bilo 🙂
Problem za problemom,a koliko vidim, samo smo sve bolji u nerešavanju. Sve ostalo nekako tapka u mestu 😦
nema dovoljno novca za savremenu opremu, za krečenje..može se razumeti ali za korektan odnos prema pacijentu,pa i čiste WC, nije potreban novac .Ti si Perlo pokazala šta je nebriga, ravnodušnost pa i neodgovornost prema pacijentu ali, na svu sreću, ima i onih pravih medicinskih radnika i o njima se ređe piše.
Da vidiš i to je tačno.Sada si me podsetila da bih mogla da napišem nešto o jednom divnom seoskom lekaru…
Baš si divna koliko si se trudila da mu pomogneš… a on mukica… Žao mi kad se ljudi tako muče… Šta da radimo, život nekad zna da bude surov.
Pogotovu kada ostariš…a, svi ćemo jednog dana…
Pa ne znam, ne bih da budem bezobrazan, ali, možda je deka samo poželeo nežnu ruku? 🙂
Da si mu ti video oči-kao ja, znao bi da nije to u pitanju…
Naravno, osećaj, šta uraditi, je neki put moguć samo na terenu. I mi reagujemo po svom znanju i moći. Bilo kako bilo, sigurno je dosta nemoćan i svakako je u redu što si tako reagovala. Ja bih voleo da moga ujaka nisu zaboravili na stepeništu i violeo bih da kada je moj tata umirao niko hteo neko da priča sa mnom. Izbegavali su me iz sve snage. Tako da u potpunosti razumem indiferentni odnos koji vlada u nekim takvim ustanovama.
Potpuno isto bih i ja uradila, mada, moguće je i da bih ga odmah odvela u wc. Strašno sam slaba na stare i nemoćne! Svaka ti čast draga Perlice! 🙂
Nekad čovek jednostavno ne može drugačije, inače ne bi bio to što bi rodjenjem trebalo da jeste Dudo…
I ja potpuno razumem tebe Branko…možda sam prošla nešto slično sa nekim svojim i možda se zato trudim da ispravim nepravdu kada vidim neke druge ljude koji nisu „moji“, ne znam-ali postoje situacije, kada znaš šta je ispravno i ne razmišljaš mnogo o tome. Jednostavno uradiš 🙂
Bolnice su jezive, i ja mislim da je u zatvorima bolje..
A što se tiče tog medicinskog osoblja, treba da ih bude sramota, samo prebacuju odgovornost sa jednog na drugog, umesto da savesno rade tako human posao. A dekica, dekica je simpatičan.. Takve osobe u isto vreme bude i tugu i smeh, ali nikog ne bi trebalo da ostave ravnodušnim.. 🙂
Mnogo si lepo rekla ono što sam i ja osetila..i tugu i smeh..i nikoga ne bi trebalo da ostave ravnodušnim, dabome. Ma, na žalost si i za ono drugo u pravu… 😦