Nešto razmišljam ovih dana…šta bih pošelela onako stvarno i jako, nešto što nema veze samnom ili sa nekim iz moje porodice, ili sa nekim od mojih prijatelja.. Nešto veliko, bitno, a ostvarljivo.
Mislim, kako da vam kažem, ali ja verujem u ono nešto.. Da li je to Deda Mraz, ili andjeo čuvar ili nešto treće, mislim da nije bitno. Meni bar nije. Ne lupam mnogo glavu tome da mu nadjem ime. I ne tražim ama baš nikako , ono „nešto“ što mora iza toga da se krije. Jok.
Onda naletoh na ovo, i krenuše mi suze-radosnice.
E, pa sada znam. Želim, želim, želim jako da je ovakvih primera više. Ne. Nije dobro. Mislim jeste, zato što pokazuje da ima ljudi medju nama, ali i nije zato što svi mi živimo u državi kojoj plaćamo poreze, kazne, predizborne kampanje, puteve, mostove i svašta nešto. Za koga, ako ne za nas? Zašto ta ista naša kuća ne bi mogla da ima krov dovoljno veliki da pokrije i ovakve slučajeve.?
Zašto da život male Zvezdane i druge dece zavisi od pomoći dobrih ljudi? Zašto profesorka o kojoj je pisao Blic nije mogla da ode na operaciju o trošku države? Zašto..?
Eto, nisam nešto bila raspoložena za pisanje,ali ovo me maklo sa mesta…
Pa Deda Mraze, ako me čuješ…
U ime svih onih kojima je neophodna pomoć…
Perlice – nek se sve promeni na bolje….!
🙂
E neka…samo sto pre… 🙂
To su divne vesti, samo, strašno je to što naša država nema para kada je ljudski život u pitanju. Divna ja profesorka koja ima takvu decu. Očigledno je deca obožavaju.
Želim i ja da se to sve promeni i da za svu decu na ovom svetu ima para za lečenje.
Ljudska solidarnost nema granice!
Perlice, tvoje želje su prave, pridružujem se od srca.
Neka nam Deda Mraz donese nesebičnost… to nam često nedostaje 😉
Neka nam Deda Mraz donese ljubav ….. zaboravili smo da volimo
Pridruzujem se tvojim zeljama, mislim da za to nikada nije kasno….