Život je čudna bašta, nikako ne možeš sa mesta na kome je posmatraš da vidiš njen kraj…
U njoj svakojakog rastinja. Ali nema ruža. One bodu. I žao mi je, nikada se neće naći ovde…
Ona velika biljka tamo, da baš tamo oko koje raste najšarenije cveće zove se Amor-i-lis. Pod njenom senkom koja menja boje igraju se moja deca kao i sva druga deca uostalom , mala i velika koja se tu nadju slučajno ili namerno. Nagnječe ponekad pre nego što odu, valjda u brzini, malo više trave nego što bi bilo poželjno, otkinu po koji cvet, zakucaju po koji ekser u ni krivo ni dužno trešnjino drvo, ponekad i izvuku ekser, valjda im bude žao, ali ostane rupa.. Pa onda odu. Ali se ja uvek radujem kada opet dodju. Baš kao da ništa nije bilo. Trava se oporavi, iznikniknu dva nova cveta, trešnja otplače u tišini i opet nudi svoje plodove onima koji se tu nadju.Baš kao da ništa bilo nije. Tragovi svega postoje, kao zapis u vremenu, ali ih vide samo oni koji znaju da vide. I ti neki, po tragovima valjda i prave razlike u baštama.
Neko cveće pojavljuje se u bašti isključivo posle nekog neprijatnog, ali ipak prirodnog dogadjaja, jer sve što je prirodno ni jednoj bašti nije strano… I znam sigurno znam, da to niije zbog kiše jer od te kiše koja je svuda ista, raste u pojedinim baštama najraznovrsnije prelepo cveće, a u pustinji samo jedno te isto-bodljikavi kaktusi.
Dakle nije zbog kiše.
Ne sudim, ali ne shvatam one po pravilu starije bašte, mada ima i mladjih u kojima ima puno trnja i korova , stabla bez lišća i stabljika bez cveta u kojima vlada ogorčenost, nepoverenje, zlonamernost, cinizam,laž. Ne shvatam čemu bašta ako ne možeš da se opustiš i uživaš u svakom cvetu i njegovom mirisu, pčeli, leptiru, ptici, veverici? Ako svi oni ne dolaze ?
Da li su se baštovani umorili od sredjivanja ili vole baš tako? O ukusima znam, ne treba raspravljati. Ali ipak, pitam se možda im je zemlja posna? Možda od visokog drveća ne dopire dovoljno sunca tamo gde treba? Možda bi valjalo potkresati koju granu? „Zadjubriti“ malo sa ponekom kapljicom sreće? Rado udjem u takvu baštu sa željom da unesem malo boje, malo topline i sunca, ali se po pravilu vratim sva izgrebana, a vidljivog pomaka nema.. Kada se okrenem i pogledam, ono opet sve isto. A nije zbog kiše, sigurna sam… Nego samo izgleda ja ne mogu…
Pitam se ponekad…ne kakva će biti moja starost, nego kakva li ću biti ja u njoj..? Da li umorna,razočarana, gorka ili meka i tiha, kao trava, kao voda koja ide svojim tokom, ali ne odbija žednog putnika namernika? Ne znam. Ne svidja mi se to.
Zamolila bih Vas , da, baš Vas, ako Vas put nanese na ovu stranu i bacite pogled preko moje ograde, pa spazite da nema više zelenila i cveća, da u bašti vlada tihi, sivi haos, ne pokušavajte da promenite bilo šta.
Molim lepo da mi se bašta spali, ako krene da vlada korov u njoj. Prosto sada još dok sam pri zdravoj pameti Vas molim , napravite ako ja ne budem mogla, mesta novim, cvetnim i mirišljavim vrtovima . Jer korovu kao i svakom drugom takvom, kvalitet ne predstavlja ništa u životu. Kvantitet je taj koji ga gura i tera dalje, taj korov je opasan , hoće da krene i preko i ispod ograde i ode u pohode drugim cvetnim baštama. Evo potpisujem, pod punim mesečevim sjajem, dok mi još uvek razum nije pojelo vreme, baš ovde na ovom mestu koje najviše volim, oslobodjeni ste svake odgovornosti i stavljam kao pečat trešnjinu suzu pretvorenu u smolu…
Zanimljivo razmišljanje…Dopada mi se kako si to sročila perlice..)))
Oni najredji cvetovi iz nebeske bašte, uvek su zaklonjeni korovom, ali to im samo daje na lepoti i vrednosti…
Osmehni se, stavi tu suzu u kosu, iskoristi korov da te štiti od kiše,a ti zaklonjena, bićeš sačuvana za cvet koji je poput tebe…
One koji uvek žele stati ispred kvaliteta i vrednosti, neki su i zaslužili, pa eto im ih…
„Glupost se gura napred da bi bila vidjena…pamet ostaje nazad, da bi videla“…
Evo ti osmeh koji je štrpnuo iskricu sunčeve topline 😆
Tvoji komentari su toliko lepi, da prosto guraju čoveka da piše…da bi mogao da čita…ovakve komentare…Hvala za štrpnutu iskricu sunčeve topline 🙂
Nego, možda ja od silnog korova nisam videla cvet iako on postoji?
Cvet sigurno postoji,a tvojim očima koje vide tako daleko i duboko, ne bi ga mogao zakloniti korov….Ti možda ne vidiš upravo ono što je pred tobom, jasno i sasvim otkriveno?
Poput mnogih od nas…što mislimo da prave stvari moraju biti uvek sakrivene , uvek u nešto zavijene i sklonjene pogledu…Dobro znamo ,da je često upravo obrnuto…
Nekad’ jednostavno treba čekati. To je moje verovanje… Gledati zatvorenih očiju,a sanjati otvorenih..))))
Sudeći po ovom divnom tekstu, još skoro, neće biti korova u tvojoj bašti! Bistra si, divna i brižna! U tvojoj bašti uvek ima zelene trave, trešnjinog cveta i dece koja se igraju! Malo li je? 🙂
Nije malodraga Dudo, potpuno si u pravu,a da li ima više od onoga što nije malo, ili je to sve? 🙂
Ne verujem da će ti bašta biti zapuštena, ti uživaš u biljkama i negovaćeš ih uvek.
Breskvice, ni ja ne verujem, al otkud znam, vidiš da se to ipak dešava nekima, pa može i meni,a ne bih volela… Ne znam da li se to vremena menjaju ili ljudi tokom vremena…. Sto puta sam rekla mojoj deci, ako ja poludim jednog dana kao neki i počnem da ljudima koje volim zagorčavam život-nek me nema…
E, perlice svi se toga plašimo…
Odmah se setim moje pokojne bake, uvek je tako pričala.
Teško je razmišljati o tome…
Eeeh Veco, suština suštine leži čini mi se baš u tome što si rekla. Čekam, dabome da čekam. Samo ne znam šta čekam. I nekako mi se čini da dok ja čekam, puno toga prodje pored mene tek tako. Ma to je jedna takva zavrzlama, koju kad pokušam da raspletem dobijem vrtoglavicu samo,a ništa uradila nisam.Onoliki Gordijev čvor…
Najčešće nas stigne ono čega se najviše plašimo…
Trnuoko, uze mi reč iz usta… Kako sad da odgovorim Breskvici?
Meni se dopada kako si ovo napisala….sedim pred ekranom, gledam kroz prozor, u nasem gradu provejava sneg… i nisam pametna sta bih ti napisala…
Puna si energije, zalivas bastu,dajes joj zivot iznova, ali ako neko zeli da ima „mrtvu prirodu“ ili muzej od baste, onda dzaba svakog truda….u takve baste nece leptiri ni veverice …
Mozda ce uvideti kad korov dodje do vrata 😉
Ej Sarice, uvek se obradujem kada se javiš.Vratiš mi malo deo jedne lepe prošlosti kojeg se baš rado sećam… Pokušavam da gledam tvojim očima da bih videla ono što ti vidiš gledajući kroz prozor… I nedostaje mi ta slika. Sećam se samo da nigde nema čistijeg i beljeg snega od tog tamo.Sećam se kako lepo škripi pod nogama i kako su zvukovi svega mekši i prigušeniji, ne paraju uši. .Sad će još malo i Christkindlmarkt-nedostaje mi punch!! Hvala ti na lepim rečima i prvim snežnim pahuljama * * * * 🙂
Odlicno si ovo napisala, a mislim isto sto i trnuoko.
Hvala Zelena. nego znaš li neko dobro sredstvo protiv korova?
🙂
Neka i korova ! Nema nista ni od sterilne jednolicnosti. Vjerujem u ljepotu ravnoteze.Tek onda kada jedno prevlada ,nastaju problemi.
Dobrodošla :-), slažem se i ja sam za lepotu raznolikosti i protiv steriliteta.Ali, ako bi pozitivnost preovladjivala misliš da bi to mogao biti problem?
Pokusacu da objasnim…..
Pozitivnost je ok, i treba je gajiti.Ali moram priznati da bi se ubila od dosade da mi je uvijek i sve potaman. Izgubila bih volju za napredovanjem,borbenost, uljuljala bih se,nestele bi mi vizije,stremljenja . Na putu je bezbroj prepreka,ali kad ih prevazidemo,pojavljiuje se radost, potvrda da mozemo,da smo jaki.
Zato mislim da je ta neka ravnoteza potrebna, da bi znali uzivati u datom,u ljepoti svijetlosti,kada prodemo kroz teske zivotne periode,okusivsi mrak.
Prelepo si ovo sročila Afrodito. Skroz mi se svidja kako razmišljaš 😀 I osvetlila si moje mračne kutke tvojim komentarima…
Drago mi je crna perlo! 🙂 I Hvala ti na dobrodoslici ! 🙂
A sada idem na tvoj najnoviji post ! 🙂
U mojoj basti rastu „retke“ biljke.. mnogima ne znam ime, ali znam da su jako zahtevne.. tako da moja basta i nije privlacna jer je sve jako cudno.. Podseca na korov a nije.. ume i da procveta .. ne treba ni mnogo brige, ni mnogo kopanja, ni zalivanje, ni preterano sunca ni preterano kise.. potreban je samo Mesec i njegov sjaj i puno ljubavi.. Malo li je?
Neki retki cvetovi se otvaraju samo noću uz mesečevu svetlost. Pa čak ni ne svaku noć, nego jednom u par meseci…Tu tvoju „jako čudnu“ baštu sigurna sam traži neko, baš takvu kakva jeste. I kada bi tog nekog pitali da objasnio šta traži, sigurna sam ne bi znao i ljudi bi možda i za njega prokomentarisali da je „čudan“ jer traži, a ne zna šta. Ali, kad je bude našao, sigurna sam da će imati sve što je potrebno, i što je čuvao samo za tui posebnu priliku, bilo to malo ili puno …
Svi mi nekad pravimo bastu da nam bude onakva kakvi smo mi.
Zato moja basta, nema cveca, nema trave, nema nicega, samo asfalt da ne moze da zaraste u korov 😀